Tragična priča djevojčice Ines iz BiH: Prodali su me u 16. godini za 200 KM

520

Tekst je objavljen u magazinu Dani 2007. godine, a autorica teksta je Dženana Karup-Druško.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Ines M. je imala pet godina kada je zbog rata sa roditeljima i bratom napustila BiH. Otišli su u Englesku. Roditelji su radili po cijeli dan želeći djeci obezbijediti bezbrižan život.

“Brat je išao u školu, a onda bi dolazio po mene u obdanište. Medutim, nerijetko se dešavalo da se zaigra sa prijateljima i zaboravi me. Tada bih stajala sama pred obdaništem i čekala ga”, počinje svoju ispovijest Ines.

Ubrzo je dobila još jednu sestru što joj je izazvalo još veći osjećaj usamljenosti i odbacenosti.

Priča: “U školi sam bila do podne, a onda bih čuvala sestru jer je mama radila poslije podne.” Ines je u školi bila najbolji đak, ali roditelji joj za pet godina nikad nisu došli na roditeljski sastanak.

“Po završetku razreda dobijala sam nagrade i uvijek sam među drugim roditeljima tražila svoje, ali nikad ih nije bilo”, sjeća se Ines i dodaje da je tako počelo neslaganje sa roditeljima zbog čega je ona sve više postajala buntovnik.

Prve batine

Nakon završetka rata u BiH njen otac je ‘96. kupio stan, odlučivši da se jednog dana vrate i to su učinili ‘98. Ines je išla u šesti razred osnovne škole.

“Bilo mi je grozno i nikako se nisam mogla uklopiti. Nisam dobro znala ni naš jezik, gledam nastavnika koji mi predaje neku lekciju, a pola ga ne razumijem”, priča o tom periodu.

Kako roditelji nisu našli posao, otac se vratio na tri mjeseca u Englesku. Prema Ines su roditelji postajali sve strožiji.

“Kako bih se uklopila u novu sredinu, počela sam trenirati odbojku. Jednog dana u svlačionici jedna od djevojaka me je pitala brijem li noge. Odgovorila sam ne, a ona mi je objasnila da to djevojke moraju raditi kako bi ljepše izgledale. Došla sam kući i odmah otišla u kupatilo. Izašla sam sva sretna i pitala mamu jesu li mi lijepe noge, a ona je povikala: ‘Vidjet ćeš ti kad ti babo dođe!’ Trebao se vratiti za nekoliko dana. Kad je došao, bila sam sa drugaricom vani. Potrčala sam da ga zagrlim i poljubim jer ga nisam vidjela tri mjeseca, a on me je istukao. Tada sam dobila prve batine. Udarao me je rukama, nogama, čime je stigao.”

Ines je imala 12 godina. Dalje priča: “Do tada me nikad nisu pitali gdje sam bila i šta sam radila, a onda su odjednom počeli da mi kontrolišu svaki korak. S druge strane pritisak je u školi postajao sve veći. Nisam imala prijatelja, a djeca su mi se često smijala jer sam bila drugačija od njih.” Počela se družiti sa starijima koje je upoznala u kafiću u blizini škole.

Među njima su bili Emir, Amir i Nijaz. Ines je često u školu dolazila sa modricama. Pitali bi je šta joj se desilo. Svima je odgovarala da se potukla, jer ju je bilo stid priznati da je otac tuče.

Jedan dan su je Emir, Amir i Nijaz prijateljski nagovarali da im kaže šta se dešava i sve im je priznala.

“U kući je postajalo sve gore. Roditelji bi se svađali, sestra bi plakala. Nju bih sklonila u sobu, a onda njih pokušavala smiriti. Nerijetko sam razdvajajući njih ja dobijala udarce”, priča Ines.

Osmi mart

Zbog svih problema Ines je popustila u školi. Polugodište prvog razreda srednje škole je završila sa nekoliko slabih ocjena. Sjedila je u kafiću i plakala. Nije smjela kući, sigurna da će dobiti batine. Emir i Amir su joj obećali pomoć, otišli u školi i vratili se govoreći joj da je prošla, ali da ce se morati popraviti u drugom polugodištu.

Znala je da oni nisu “čisti”, da je Amirovog brata ubio momak na koga su njih dvojica malo prije toga pucali, ali ona nije mogla zaboraviti koliko su joj pomogli. Problemi u kući su se intenzivirali, a Ines je postajala sve lošiji učenik.

Počela je bježati sa casova, pušiti. U februaru 2004. Nijaz koji, kaže, nikad sa njom nije puno razgovarao, rekao joj je da bi bilo dobro da se malo povuče jer to društvo nije za nju.

Nije ga shvatila ozbiljno. Njegovih riječi sjetit ce se tek puno kasnije.

“Amir me počeo nagovarati da izađemo za osmi mart. Bila sam sigurna da me otac neće pustiti, ali on me je savjetovao da popravim ocjene i vladanje, što sam i učinila i otac je rekao da mogu izaći. Medutim, sedmog marta smo se opet nešto posvađali i rekao mi je da zaboravim na izlazak”, sjeća se Ines.

Ispričala je Amiru da nema ništa od dogovora, a on je počeo galamiti i govoriti kako se njen otac nema pravo tako ponašati i da je zlostavlja. Rekao joj je da treba otići u centar za socijalni rad.

Pristala je uz uslov da to ne bude u njihovom gradu gdje su se svi poznavali. Amir je tvrdio da on u Sarajevu ima prijatelja koji je socijalni radnik. Osmog marta ujutro mama je Ines poslala u prodavnicu. “Dala mi je 20 maraka da joj kupim piletinu da napravi ručak, to neću nikad zaboraviti. Amir me nagovorio da taj dan idemo u centar za socijalni rad i umjesto u prodavnicu, ja sam otišla sa njim”, priča Ines.

Kad su došli u Sarajevo, Amir je zvao socijalnog radnika, ali ga, navodno, nije mogao dobiti. Tada se pojavio njegov prijatelj Nino koji je imao 30-ak godina. Pričao je o svojoj supruzi i dvije kćerke. Socijalni radnik je i dalje bio nedostupan. Ines je već hvatala panika jer je satima bila odsutna od kuće.

Silovanje i batine

Otišli su u neki kafić. Pojavio se stariji čovjek koji je za Ines rekao: “Vidi što je lijepa ta mala.” Ona je okrenula glavu jer je bio star i ružan. Amir je izašao sa njim. Nino je predložio da odu kod njegove sestre. U stanu je bila sa sinom koji je bio Inesinih godina i bio je neki Rom, Goran.

Počeli su pričati o stranim djevojkama kojima je Nino pravio pasoše. Ines je osjetila strah. Nino je pričao da je držao noćni bar. Ines je molila Amira da idu. Otišli su. Amir je rekao da je napokon dobio tog socijalnog radnika i da idu kod njega. Nino je krenuo s njima.

“Stan je bio u suterenu. U dnevnom boravku je na podu bila jedna spužva, neki stari krevet, sto i televizor. Sve je bilo jako prljavo i neuredno. Smučilo mi se jer je jako smrdjelo. U stanu je bio onaj stari čovjek koji je dolazio dok su sjedili u kafiću, no Amir je tvrdio da on nije taj, već da je to Safet, socijalni radnik. Safet mi je ponudio votku. Odbila sam. Amiru je zazvonio telefon i on je izašao. Ubrzo je telefon zazvonio i Ninu, i on je izašao. Pitala sam Safeta gdje su otišli. Krenuo je za njima. Čula sam da se vrata zaključavaju. Držao je ključ u ruci i rekao mi: ‘Oni su otišli, a ti si ostala sa mnom.’ Počeli smo se gombati. Otimala sam se i vrištala, ali on je bio jači i silovao me je. Cijelu noć mi nije dao da se obučem. Ležao je na onoj spužvi, a ja sam čučala gola na podu. Molila sam ga da me pusti. Odbijao je vičući: ‘Zar ti nije bilo dobro? Zar nisi uživala?’ Rekao mi je da je Amiru i Ninu platio 200 maraka da mu dovedu putericu na osmi mart. Oni su doveli mene i prodali me njemu”, drhtavim glasom priča Ines kojoj je to bilo prvo seksualno iskustvo. Imala je 16 godina.

U jutarnjim satima, kad je on zaspao, Ines se na brzinu obukla i uzela ključeve koje je Safet držao u ruci. Pobjegla je. Sjeća se da je taj dan u Sarajevu jako padao snijeg. Stan u kome je bila zatvorena bio je u centru.

“Ništa nisam osjećala. Sjećam se da mi je desno oko zaigralo. Možda od njegovih udaraca, ne znam. Od centra sam došla do Alipašina. Samo sam hodala. Tada su mi noge klecnule. Pala sam. Nisam mogla dalje. Naišli su neki čovjek i žena. On je prišao da mi pomogne. Počela sam vrištati: Pusti me! Pusti me! Čovjek me je zbunjeno pogledao i otišao.”

Otišla je kod jedne djevojke koju je poznavala od ranije. Nazvala je Nijaza. Došao je po nju. Sve mu je ispričala, osim da je silovana. Nagovorio je da idu u kafić koji je bio u blizini stana njenih roditelja. Tada je pozvao njenu majku. Ines je vidjela kad mu je njena mama dala sto maraka. “Uzela me je za ruku i odvela kući. Čim smo ušli u stan, počeo je haos. Otac me je istukao što sam pobjegla od kuće, a onda ošišao na ćelavo. To mi je bilo skoro teže i od silovanja. Zatvorili su me u sobu.”

Suđenje

Ponovo je pobjegla od kuće. Našla se s prijateljem koji je s društvom krenuo u Neum. Pošla je i ona sa njima. Našla je posao i stan, ali jedan od prijatelja s kojim je bila u kontaktu rekao je njenoj majci gdje je. Došli su po nju.

Ines kaže da je najviše povrijedilo to što je saznala da su njeni roditelji djelimično znali šta joj se desilo:

“One noći kad sam silovana pozvali su moje roditelje i rekli im da sam kod njih i da donesu 10.000 eura ako me žele ikad više vidjeti. Mama je to prijavila policiji. Kad sam otišla u Neum, opet su ih zvali tvrdeći da sam kod njih i ponovo tražili novac. I to su prijavili policiji. Zato je sa mamom u Neum po mene došao i jedan policajac. Vratili smo se kući. Ulazila sam stiskajući zube jer sam očekivala batine. Babo je rekao da me neće tući jer je oko cijele zgrade policija.”

Sutradan ujutro

Ines je mama odvela u policiju i ostavila je sa dvojicom inspektora.

Sjeća se: “Vrata od njihove kancelarije su bila širom otvorena. Vidjela sam puno policajaca koji su poznavali i moje roditelje i kriminalce koji su me prodali. Nisam im ništa smjela reći. Držali su me cijeli dan, a nisu mi dali ni čašu vode. Tada su došle dvije žene, inspektorice i odvele me u centar za socijalni rad. Dale su mi da jedem, ali ni njima nisam sve rekla. Tada su me odvele u sigurnu kuću.”

Deset dana je jedan inspektor dolazio i razgovarao sa Ines dok mu nije sve ispričala. Nakon toga je dala i zvaničnu izjavu. Otvorena je istraga. U međuvremenu, Ines je primijetila da je ispred sigurne kuće uvijek parkiran jedan automobil u kojem su se svako par sati smjenjivala dvojica muškaraca.

Tražila je da o tome obavijesti policiju, ali su u sigurnoj kući s tim odugovlačili. Ines je pobjegla i otišla u policijsku stanicu u centru. Dežurni je prepoznao i viknuo: “Ti si ona što Nini pravi probleme.”

Preznojila se od straha jer je i ona njega prepoznala: sjedio je onaj dan sa njima u kafiću kad su je prodali. Bio je Ninin prijatelj. Umjesto da zovne inspektora kako je od njega tražila, policajac je pozvao njene roditelje.

U sigurnu kuću više nisu htjeli da je prime, a ni Ines nije željela da se tamo vrati. Zatražila je da je odvedu u jednu nevladinu organizaciju o kojoj je čitala, a koja je bila u drugom gradu. U toj NVO je proslavila svoj 17. i 18. rođendan.

Amiru, Ninu i Safetu je počelo suđenje. Policija je pronašla dovoljno dokaza, ali je Ines bila ključni svjedok. Kaže da joj je najteže bilo kad ju je ispitivao Fahrija Karkin, advokat jednog od optuženih, koji je vulgarno tražio od nje da detaljno opiše “seksualni čin”. Plakala je.

Trojka je osuđena: silovatelj je dobio šest godina. Vrhovni sud mu je kaznu smanjio na četiri, a Amiru i Ninu sa dvije i po na po godinu i sedam mjeseci. “A oni su mi za 200 maraka uništili život”, kaže Ines. Ona je danas 19-godišnja djevojka koja ide u srednju školu i odlična je učenica. Planira da završi školu i zaposli se. Ima i dečka u koga je zaljubljena. Kaže, više ne plače zbog onoga što joj se desilo jer nema suza, ali nikad to neće zaboraviti.

SHARE